Zorana Tovilović: U ime ljubavi…

U ime ljubavi vode se ratovi i vječite biju bitke na tim razovrsnim bojištima čovječnosti. U ime ljubavi upisujemo na stranice života naljepše pobjede izvojevane snagom vlastitog srca, dobijene jakim oružjem kakvo samo može biti ljudska duša onda kad voli. U ime ljubavi ispisujemo na iste te životne stranice, često u ista poglavlja i najtužnije riječi kojima iskazujemo drugima veličinu razočarenja koje nam je Ljubav zadala, ili kojima bilježimo sebi za neka sljedeća vremena, da nam se ne ponovi.

Ispisujemo ponekad grešku za greškom, pa još jednu grešku. Sve je to zapravo sastavni dio života, i sve je nebitno sve dok ne odustajemo. Sve dok ne kažnjavamo sebe i neke buduće zbog lošeg izbora nekih prošlih koje smo sami birali, ili kojima smo dopustili da biraju nas. Na kraju krajeva, uloga svakog čovjeka u životu je da nas nečemu nauči. Od svega možete da odustanete, ali od ljubavi ne. Zabranjujem vam!

U ime ljubavi pišu se pjesme, za jednog plavookog, za jednu zlatokosu, za onog predalekog… Najljepši stihovi koji se sa notama vole onoliko kolika je ljubav onog ko drži pero. Riječi kao riječi se u govoru dva srca malo i računaju, ali se ljubav lakše shvati kada te riječi satima uklapaš i tražiš im adekvatno mjesto u kajdankama duše. Ako si vješt, ostavićeš vječan trag, pa će tvoja ljubav živjeti zauvijek rađajući se iznova sa svakim srcem koje dotakne.

U ime ljubavi se donose odluke. Konstantno važemo koliko su ispravne ili pogrešne. Kažem vam, svaka odluka koju smo donijeli srcem, ma koliko nam jednom izgledala pogrešno, računa se kao ispravna za onaj svijet, ako smo zbog nje bili srećni, a dvostruko više ako smo usrećili nekoga. Odluke su tu da postavljaju i pomijeraju granice. Odluke su važne, ali je daleko važnije da su najljepše one spontane, neukalupljene ljubavi koje su u svojoj bezgraničnosti ispravno i pogrešno neodlučne. Pa jedva čekaš sljedeći dan, da vidiš šta novo donose.

U ime ljubavi se ruše zidovi. Svi oni zidovi koje godinama zidamo, ciglu na ciglu lošeg iskustva, zalijevajući beton suzama da ne popuca od vreline. Ulažemo dio po dio sebe, ograđujemo se od svega što bi moglo da nas povrijedi zaboravljajući kako smo nemoćni pred Bogom. Istina, povremeno su ti zidovi korisni, jer je svijet pun loših osvajača, a i nije svaka tvrđava osvojiva svima. Kada bi svako mogao da ih sruši, ne bi imalo smisla da postoje. Dok sjedimo tako učahureni unutar njih  često i ne opazimo da je život ubacio trojanskog konja i u njemu Viteza koji sa unutrašnje strane skida ciglu po ciglu dopiruću do najljepših znamenitosti nas i naše tvrđave. Otkrivaju svakodnevno dio po dio zapuštenih i u korov zaraslih emocija koje su ljepše, privlačnije i misterioznije samim tim što nisu dostupne svakom, već samo odabranima. Ti odabrani možda nisu onakvi kakve bi htjeli mi, ili naša sredina, ali važno je znati da je razum nemoćan kad srce vrši odabir.

U ime ljubavi se pije i lome se čaše. U ime onih nesrećnih, neshvaćenih, propuštenih i kilavih ljubavi. Onih koje i nisu bile ljubavi. Nije imao ko da se bori za njih, da digne glas u njihovo ime, pa se svete tako što lome na komadiće čaše i flaše tresnuvši ih o pod. To im valjda pruža kratkotrajno olakšanje, ali zaborave da su komadići stakla na podu tek podsjetnik na komadiće slomljenog srca koje pokušavamo sastaviti.

U ime ljubavi se razbijaju predrasude. Nema te sredine i uticaja drugih koji mogu da pobijede dva srca dok kucaju kao  jedno,da skrenu dva pogleda koja  kad se stope zaustave kazaljke na svemirskim časovnicima. Nema te prošlosti koja može da potopi dvije duše u jednoj ljubavi na tom klimavom splavu kroz nemirno more budućnosti.

U ime ljubavi staje vrijeme. Pa ustaješ ranije da ti dan duže traje. Pjevušiš, nebitno na koju si nogu ustao i kakvo je vrijeme napolju. Kad voliš, tebi je sunčano i kad se dan ne razlikuje od noći zbog oblaka koji zaklanjaju nebo.

U ime ljubavi se rađa. Nova nada, novi dan, nove emocije, novi životi. Ima li išta ljepše od novih početaka koji nas uvijek podsjete da smo nakon nekog kraja dobili novu šansu. Zato se uvijek radujem počecima ma kakav bio kraj koji im je prethodio.

U ime ljubavi se plače. Prolijevaju se iz očiju bez sjaja nekakve slane rijeke tečnosti. To slapovi suza ispiraju sa obraza tragove poljubaca…

U ime ljubavi se prašta. Nisu sve ljubavi predodređene da budu prave. Kad naletiš na pogrešnu, zavoli je. Zaboljeće te. Pusti je. Nek’ ide. Vremenom skupi snagu pa oprosti. Ljubavi što te zavarala, njemu što nije bio taj, sebi što se nisi snašla. Oprosti, ali pamti. Tek da se ne ponovi.

U ime ljubavi se bori! Protiv vjetrenjača, kilometara, razlika, godina, predrasuda, svijeta… Svega. Bilo da upisuješ poraz ili pobjedu, sve bitke u kojima si se borila srcem su već dobijen rat.

U ime ljubavi si hrabra. Jer “U svemu je dozvoljeno biti kukavica, osim u ljubavi. U ljubavi ne budi kukavica. I nikad ne voli kukavice.”

U ime ljubavi se osjeća, misli i dijeli.

Jer… Ljubav je pokretač, vjetar u jedrima koji nam olakšava plovidbu, popravi kurs kad život ispusti kormilo.

Ljubav je osjećaj pripadnosti, čovječanstvu, sebi, njemu.

Ljubav je snaga kojom rušiš zidove, prelaziš granice i neutrališeš razlike. U boji kože, u vjeroistpovijesti, u nacionalnosti, u kilometrima, u godinama…

Ljubav je jutarnja kafa, zagrljaj u kojem se izgubiš.

Ljubav je “Čuvaj se, javi se kad stigneš.” “Napolju je hladno, toplo se obuci.” Ljubav je vjera. U sebe, u njega, u svijet koji stvaramo zajednički, krojimo pažljivo po svojoj mjeri, učvršćujemo šavove dodirima, poljupcima, godinama koje prolijeću.

Ljubav je more, veliko i duboko, nepregledno, misteriozno, ali vremenom naučiš da plivaš.

Ljubav je film, zajednička pjesma, omiljena fotografija i na njoj savršene boje.

Ljubav je gitara. Ono kad muzički antitalent nauči da svira dvije pjesme zbog jednih tužnih očiju i guste brade.

Ljubav je “Ti si jedina znamenitost Republike Srpske koju želim upoznati”.

Ljubav je, bila prava ili pogrešna, neophodna koliko i kiseonik.

Zato se, u ime ljubavi, ne opirite!

I upamtite ono što napisa jednom jedna Sanda:

“Ljubav, to sveto, Božanstveno osjećanje nikada nije reda radi. Ljubav je ŽIVA i suviše SVETA stvar da bi bila umirući bolesnik na aparatima.”